autorica: Dražana Marković Krezić
Uđoh u kuću ruku punih vrećica sa namirnicama koje odmah spustih na pod pored vrata u hodniku.
Oboje moje djece, kao i svaki dan kad dođem s posla, sjede zavaljena u jastuke na kauču, u odjeći u kojoj su išla u skolu, ocito već umorna od prepirke i bitke tko će koji program i kada na televiziji gledati. A na moj pozdrav, samo su odmahnula, kao, šta ih prekidam, upravo su izgubila nit i duboku misao iz sapunice koja se po tko zna koji put reprizira na državnoj televiziji koju, usput da kažem, i ja plaćam.
Stan je izgledao kao bojno polje, oko njih po podu bile su razbacane teke, knjige, papiri, sportska oprema. Kao da je upravo kroz dnevni boravak prošao tajfun. U kuhinji sudoper krcat suđem, na stolu ostaci hrane i prljavog pribora za jelo. Odakle da pođem?! Prvo kuhanje, podmladak treba jesti, evo pripremam večerinku, kako smo zvali jelo niti ručak niti večeru, a koja je ujedno sutrašnji ručak i današnja večera.
U isto vrijeme perem suđe i kupim njihove stvari s poda. Usput otpuhivam, stenjem i glasno se pitam i odgovaram istovremeno sama sebi, kako netko, pa makar to bilo i moje dvoje djece u pubertetu, može u ovom džumbusu gledati televiziju i tako se zabuljiti u već viđenu seriju, i kao da ne vide da ja, njihova majka kupim njihove stvari, njihove knjige i brišem stol iza njih. Ona ništa niti ne vide, a niti čuju moje monologe i kukanje. Uopće ne vidim da im je žao i da su ijednim pokretom ili riječju pokazali spremnost da mi pomognu ili da se barem srame što gledaju televiziju dok ja stenjem i tutnjim po kući kao parna lokomotiva.
Skupljajući olovke i avione od papira sjedoh na pod ispred televizije, da malo predahnem. Pogledah u moju djecu i protrnuh cijelim tijelom! Vidim sebe i moju sestru zavaljene na kauču u jastucima, a nasu majku kako kupi po sobi nase stvari i otpuhiva, mrmlja i pita se kako možemo gledati da posprema naše stvari i ne vidjeti da nas nešto pita i ne čuti je, kao da smo omađijane u svojoj dosadi.
Upitah se, gdje sam pogriješila, baš to nisam nikako smjela niti htjela dati mojoj djeci. Hoću li moći to ispraviti? Je li već kasno?…
Sjetih se da sam tako gledala u svoju majku, gledala, a ne vidjela je i slušala, a ne čula je. Ali ipak, iako tad ne čuh, njezine riječi nađoše put i iako zasukane u moje sjećanje, često mi daju impulse griže savjesti.
I to baš tad kada bih, samo tako bez cilja i plana, zavaljena ležala i odmarala uz televizor!!
Moja majka mi je to prenijela neznajući!
