autorica: Milica Subašić

Jedna procvjetala trešnja vraća me u daleko djetinjstvo, a kao da se dogodilo prije nekoliko dana. Sjećam se svake pojedinosti, mogla sam imati negdje oko šest godina.

Taj dan ostaje mi u gorkom sjećanju.

Moje selo, kuća prizemnica ograđena živicom, sa dva vrta, malim i velikim u dnu dvorišta, gospodarska zgrada, štala, svinjac, sjenik. Veliki kolni ulaz sa ulice i mali prijelaz koji smo koristili mi ukućani prema ostalom djelu obrađene zemlje. Bilo je to lijepo, veliko gospodarstvo na kojem smo zivjeli očuh, mama, baka, tri polubrata i ja.

Po jutru trebala sam čuvati kravu dok je pasla na livadi. Bio je to lak posao, krava je mirno pasla sočnu travu, trebala sam samo paziti da ne ode u djetelinu. Trčkarala sam oko nje i tu i tamo je pogledala. Dobro sam znala što bi se dogodilo da se najede zabranjene djeteline. I onda čujem Šteficu i njenu sestru, zovu me na igru. Dijeli nas samo uski potok, koji ne smijem prijeći. Zabranjena zona, nema igranja dok si na zadatku. Ja radim kolačić od blata na jednoj strani, a one na drugoj strani potoka. Krava pase, ja sam u igri, prekrasno.

Odjednom vrisak, baka viče, susjedi trče prema kravi i baki, vuku kravu, tjeraju je na ulicu. Netko dovikuje: treba ju probušiti da izađe plin...

Prvo stojim prestravljena, onda brzo trčim prema sjeniku i tamo se sakrijem. Gleam kroz rupu, krava pada, sve se smiri, gotovo je. Sjedim i čekam.  Ne usudim se izaći, polako pada noć.

Našla me moja baka, koju samo tako zovem, ona je očuhova mama, nije prava baka, ali meni najdraža. Jedino me ona razumjela. Tu noć me odvela na spavanje u kuću mog tate. Kako sam provela noć, ne sjećam se, ali se dobro sjećam grižnje savjesti zbog igranja, sjećam se srama i činjenice da sam zbog svog zadovolistva prouzročila mnogo problema obitelji kojoj sam tada pripadala. Često se sjetim tog događaja i prepričavam ga, ali uvijek uz osjećaj kako sam napravila nešto loše.