autor: Marko Rajković
Ne trči.
Možda će ti pobjeći tramvaj, ali drugi je iza ugla.
Mama
1. 1. 1961., svemirski brod Cumbia Nostra slijeće u zračnu luku Pleso i iskrcava mladog brkatog Jugoslavena u društvu 30 dana starije Kolumbijke, tajne agentice još tajnijeg Svemirskog dokoličarskog pokreta.
Za njima se diskretno iskrcava i nostalgični oblak u bojama kolumbijske zastave, vjerni tjelohranitelj moje mame.
Dokolica drugovima Marsijancima!, uzviknula je hrabro žena iz čije ću maternice uz pomoć ginekoloških kliješta isplivati 16 godina kasnije.
Nakon toga se polako i dostojanstveno predstavila zemaljskim carinicima, tatinoj rodbini i prijateljima u Karlovcu. Svi se čude maminom oblaku iz kojeg ispada avokado, guave, papigice koje se gnijezde u stablima guava i sporosti kojom ova vanzemaljka jede svaki obrok. Raja se nagurava oko deserta, a ženska tek završava juhu.
Mama u Jugoslaviji, kaktus u pustinji. Mala, tamna, čudnog naglaska, vječno s tim kolumbijskim oblakom koji ju prati umjesto sjene.
María Soledad Posada Arias-Hrvatović, Židovka koja mrzi Židove, izbjeglica iz stranica „Sto godina samoće“. Dijete veleposjedničke kolumbijske obitelji čiju je propast snimio mamin oblak: od zlatnog doba prabakine bogotanske pekare, rodnih njiva i voćnjaka dedine Floreste, preko rasprodane imovine, najmlađe sestre koja vozi taksi slalom kroz 12 traka bogotanskog prometnog cirkusa i nesposobne braće koji će profućkati i zadnje centavose, sve do završnog čina, zadnjeg dana moje bake Marie Francisce Benito Arias koju je zadavio otada nestali bratić Francesco.
Oblak kaže: isplači se, tuguj, i nastavi dokoličariti.
Ujutro barem sat vremena kupaoniranja uz neizostavno izležavanje u toploj kadi. „Mamin WC“ za ostale ukućane bio je zabranjena zemlja.
Zatim treba prošetati psa i otići po novine. Slijedi polagano ispijanje kave, čitanje novina i komentiranje svijeta koji je nepravedan i apsurdan. Glavni negativci su zli Ameri, crkva, i ljudi koji krivo izgovaraju španjolske nazive. Glavni pozitivci, Castro, muzika i priroda.
Novine treba prestati čitati prije nego što se previše uznemirimo. Sad je vrijeme za šetnju do placa i lamentiranje kako na onom kolombijskom placu ima 30 vrsta krumpira i kako je hrvatsko voće uglavnom „besbese“. Osim trešanja.
Kad se vratimo doma, ako nam se da pripremimo neko od jela koja nas je naučila svekrva koja se brine da tvoja djeca piju drogu. Ako nam se ne da, onda klincima damo nešto na brzinu. Recimo smrznute štrukle.
Sada čaša vinčeka i odlazak na siestu uz dobru knjigu. Za održavanje optimalne razine dokolicina u krvi krucijalno je otpočinuti nakon obroka.
Poslije možemo opet prošetati peseka, malo popričati s djecom i vidjeti što ima na televiziji. Nakon večernje toalete još malo čitanja i onda noćno druženje s kolumbijskim oblakom.
Tate nema, on ne spava s mamom od mog začeća, ali oko nas uvijek pluta njegov radoholičarski doprinos maminom dokoličarkoholičarskom hramu. Dokolica u dobru i u zlu!
Hram se gradio dok su se još voljeli, dok se on radoholičarski uspinjao sve više, i više; orden za rad, pa brzi uspon do republičkog ministarstva, onda trampolinom skok do Ujedinjenih naroda i Jordana, Libije, Nigerije, Zimbabvea, i na kraju ateriranje u liku debelog pomoćnika ministra financija u Račanovoj vladi koji je na Dnevniku prikazan kako spava na sastanku vlade. Vječno u potrazi za sve većim trbuhom, za što više posla, za što više alkohola, za što više žena. Sve do moždanog kad je završio kao dementna beba od 120 kila za koju se mama veselo brinula. „Moj Rajko.“
Dokoličaroholičarstvo je opasno, čak i za svemirce poput moje mame. Danas, premda na nju još uvijek pazi onaj ofucani kolumbijski oblak koji se brine da redovno stiže penzija Ujedinjenih naroda, ona se po cijeli dan oblaku žali.
Žali što nije završila doktorat iz socijalnog rada, što nikad nije radila jer ju je bilo strah nepoznatog i sram naglaska, što se nije znala boriti, što se nije usudila ostaviti tatu, što je bila preponosna potražiti pomoć.
I konačno, kad ju oblak utješi bogotanskim pljuskom koji otapa, utapa, potapa, mama još žali što je odgojila dokoličaroholičarska derišta koja se teško ili nikako ne snalaze u svijetu koji ne poznaje sveti zavjet dokoličarstva: Budi svoj, radi ono što ti se da, kad ti se da.
Tramvaja ima.
