autorica: Željka Medven Korman

 

Pola sedam ujutro, a ja se, budan, prevrćem po krevetu. I to baš danas kad ne moram na posao.

Vani je vrijeme muljavo, rosi sukišica. Neću moći s dečkima na popodnevnu porciju nogometa.

U glavi mi se sudaraju misli. Nema smisla dalje ležati, ustajem i vučem se do kuhinje.

Otvaram Radio Sljeme i slušam La-La-La pjesme. Običaj slušanja radija vučem još iz roditeljskog doma. Mada me roditelji smatraju izrodom. Ti si genetska greška, govore.

E, pa s tom greškom dočekao sam svoje 42 godine, lamentiram sam sa sobom.

Pravim si sendvič od deblje šnite kruha, Philadelphia sira i mortadele.

Sjedam za radni stol i bacam na papir popis špeceraja. Za sebe i onu babu – susjedu preko puta koja me jučer zagnjavila da joj obavim kupovinu. Povremeno joj pomažem. To bi me trebalo ispuniti zadovoljstvom, kaj ne?

OK, sad idem van do dućana, a poslije?

Makinalno otvaram ladicu sa starim fotkama. Prsti mi odabiru jednu sa nazubljenim rubovima. Otac je imao 9 godina kada se slikao na Fallerovom s loptom u ruci, negdje '57. Je li i to genetska greška, ta moja strast prema nogometu?

Eto, k'o da zna da mislim na njih, zove stara. Sinek ovo, sinek ono…bi li me u petak vozio do Novog Zagreba k prijateljicama na druženje, znaš da ne voze tramvaji prek' Savskog mosta…bla…bla…bla

Odjednom mi u glavi počinje repati:

     Ja sam ljut, ljut, ljut, ko morska psina,

     Jer se previše dajem, dajem se svima…

Dajem se i onom ljigavom šefu na poslu koji od svih odabire mene za prekovremene posliće. Neplaćene.

Halo mama, ne čujem te dobro, prekidam vezu.

Opet sam sam, sam, sam s tom blijedom crno-bijelom fotografijom u ruci, s dosadom koja čuči u zasjedi i lokvicom samosažaljenja.

Ukleta subota.