autorica: Mirjana Vagan

Sunce je već peklo, iako je bilo jutro i znala sam da će tokom dana na livadi biti opet i opet preteško. Muhe će napadati kobilu Bebu, Beba će se ritati i povlačiti kola i sijeno, otac koji stoji na kolima i slaže sijeno da ga što više stane će biti živčan i galamiti, a mati će žustro hitajući naviljke sijena spominjati svoj preteški žitak i kako ona nikad „nije živ’la k’o druge žene“ i kako je seljački život muka i kako se drugi muškarci snađu bolje.

Tog lipnja 1974. prvi put sam bolest iskoristila kao izgovor da ne idem na livadu. Rekoh – boli me uvo. I potražih one kapi koje su mi u ambulanti dali zadnji put kad sam imala tešku upalu uha s pucanjem bubne opne i potocima gnoja. I zaplakala sam vrlo uvjerljivo… Samo sam se sjetila kako doista boli uho i suze i jecaji su samo krenuli. I sjetila sam se prošlog tjedna kad se sušilo sijeno u livadi Luki, kad sam morala istovremeno braniti Bebu od muha i obada i bacati ocu naviljke i kako mi se trunje od tog presuhog sijena lijepilo za kožu i bockalo me i otac je galamio da sam prespora i da samo znam knjige čitat’, a knjige kruh ne donose. Ma mogla bih plakati šest dana da je trebalo. A nije trebalo. Smekšali su se oboje i pustili su me na miru. Čula sam Bebin topot i konjska kola kako izlaze iz dvorišta i legla u krevet čitati.

Ne boli me više uho.Samo sam prilično gluha, ali postoje aparati za sluh pa se nekako snalazim. No kapi za uho su i sada obavezni dio moje kućne ljekarne. Neka ih!