autorica: Antonela Čugalj

Spremam slike u ladicu i prisjećam se trenutka kada je Mirela odlučila posjetiti Dunju i reći joj da ona više ovako ne može i da hitno treba bolovanje i neka piše što želi u liječnički karton, ali ona sutra jednostavno ne može ići na posao. Sama pomisao da opet mora kročiti u ustanovu s plastificiranim zelenim zidovima gdje ljudi nisu ljudi, već sjenke nečega što su bili, stvarala joj je grč u želucu.

Već dvadeset godina radi kao socijalna radnica u ustanovi s psihičkim bolesnicima, najčešće je riječ o ljudima koji boluju od shizofrenije. Mirela voli svoj posao, ali nakon jučerašnjeg događaja više nije sigurna kako treba postupati i što je profesionalno, a što ne. Zna da bi trebala potražiti pomoć, ali također zna i kako sustav funkcionira te da tu pomoć ne bi nikada dobila na adekvatan način ili bi ona stigla prekasno. A ona sada nije sposobna sjediti kod psihologa i objašnjavati što se dogodilo te slušati o traumama, i kao što to obično biva, morala bi se na toj terapiji prisjetiti djetinjstva, a to želi najmanje od svega.

Zato je ustala tri sata prije nego što ambulanta radi kako bi stigla doći dva sata prije, kako bi bila prva na redu jer zna kakve su situacije u našim domovima zdravlja. Nadala se da će joj Dunja izaći u susret kao što je to uvijek radila i pred jednim kulenom u vrećici, domaćom šljivovicom te bajaderom sklopiti oči na trenutak i dati joj barem dva tjedna bolovanja. To je sasvim dovoljno da ode posjetiti ljubavnika na Brač. Prvo, on će joj odvratiti misli kako bi zaboravila na taj nemili događaj, a drugo, moći će ga malo iskontrolirati sadi li on uistinu masline i toliko je zauzet ili ipak možda pokazuje maslinike mladim turisticama.

Samo da Dunja popusti i sve će biti u redu. Još jednom baci pogled prema šljivovici u vrećici i pomisli kako je šteta što će zadnja boca koja je trebala biti njezina završiti kod Dunje, ali što je, tu je. Kako bi njezina majka govorila: „Na kraju, ako se sama pobrineš, sve izađe na dobro!“