Ljerka Dulčić-Kirac bila je šifrantkinja i radiotelefonistkinja koja je u rujnu 1944. godine poslana iz Slavonije u Zagreb kako bi preko radio stanice održavala vezu između gradskih ilegalaca i oslobođenog teritorija. Radio stanica se nalazila u kući sestara Benel u Lošinjskoj 24. Stanica se mogla koristiti samo tri minute dnevno kako je ustaške vlasti ne bi otkrile. Dulčić-Kirac provela je 8 mjeseci na tavanu kuće. Njeni roditelji su sve to vrijeme živjeli u Zagrebu, ali ona im se nije javila kako se ne bi razotkrila.

 

Lošinjska ulica danas

 

"U rujnu 1944. godine stigla sam u Zagreb. Bila sam mlada, puna poleta, nisam znala za strah, vjera u pobjedu me nosila i svaki zadatak Partije značio je za mene mnogo. […] Tu smo se Šaban  i ja ukrcali na tramvaj i odvezli do kraja trešnjevačke ceste, gdje se odmah uz potok nalazi Lošinjska ulica i mala kuća s visokim prizemljem, podrumom i tavanom. Na njoj je broj 24. Vlasništvo je obitelji Benel, koja je pristala da me primi, točno znajući što će se dogoditi ako nas otkrije neprijatelj. Šaban me upoznao s bakom, starom učiteljicom u penziji, i Olgom i Micikom, profesoricama njemačkog i francuskog jezika. Po dolasku okupatora obje su prekinule rad u školi i bavile se instrukcijama. 

Kad je ugovoreno da dođem k njima, po naređenju Partije, prekinule su rad u Agitpropu grada, a za kamuflažu počele su održavati tečajeve njemačkog jezika za predškolsku djecu! Micika i Olga su vrlo inteligentne i kulturne žene, koje su mogle dobro proći u bilo kojem političkom režimu, ali su radije izabrale ovaj neizvjestan i riskantan put. Nikad se nije znalo što će donijeti sutrašnji dan.

A baka Benel? Starija, dostojanstvena gospođa, učiteljica — prosvjetiteljka, udova višeg šumarskog savjetnika. Što je nju ponukalo da u tim godinama pođe putem koji je svakog trenutka mogao biti prekinut? Isto što i njene kćeri: ljudsko dostojanstvo, sloboda i borba protiv fašizma. Obitelj Benel primila me toplo, kao svoju kćerku. Pomogle su mi da se snađem u ovom posve drugom svijetu, u svijetu bez slobode, bez kretanja. Bila sam kao ptica u kavezu.

Postojala je mogućnost da ustaška vlast dodijeli stanara u tu sobicu, pa smo Olga i ja inscenirale rušenje krova. Napravile smo pukotine na stropu, izduble ih i iscrtale tušem da izgledaju još dublje, i strop poduprle debelom gredom. Po podu smo nabacale suhe žbuke. Tada je Olga dovela stanara iz podruma, domobrana Štefeka, da vidi kako je gore opasno stanovati. Eto, u tu sam se sobicu uselila na neodređeno vrijeme.

Radila sam svega dva, najviše četiri sata noću, nisam smjela izlaziti u šetnju i prevladavala je monotonija. Srećom, tu su bili iskusni pedagozi, Micika i Olga. Prvo su me zaposlile zadajući mi lekcije iz francuskog jezika. Morala sam raditi usprkos protivljenju. Čak su ocjenjivale moje sastave. Pokušavale su i s njemačkim, ali ja nikako nisam htjela vježbati, željela sam zaboraviti i ono što sam znala. Bila sam alergična na sve njemačko, poistovjećujući to s fašizmom. […] Malo-pomalo i imala sam posla po čitav dan. Ujedno sam učila strojopis i neumorno tipkala. 

Moj rad je tekao bez zastoja, tako da je neprijatelj primijetio da na Trešnjevci postoji neka neregistrirana radio-stanica. […] Počela je racija i trajala je tri duga dana. Ustaše su detaljno pretraživale kuću po kuću, stan po stan. Očekujući da dođu u našu kuću, sve smo uredile po planu, a ja sam se zavukla u bunker. Na ulaz u bunker Olga i Micika su stavile pripremljeni karton namazan vapnom, iznad njega skinute unutrašnje prozore sa staklima (stakla su morala biti skinuta s prozora zbog bombardiranja), tako da nitko nije mogao pomisliti da se iza prozirnih stakala nalazi ulaz u bunker. Konačno su ustaše došle i u našu kuću. Prvo su pregledale stan u podrumu, gdje je stanovao Štefek sa ženom, potom se popeli k nama. Sklupčana u bunkeru slušala sam sve njihove razgovore. Pošto su pregledali i prizemlje, otišli su na tavan. Malo dulje su pregledavali željezni rezervoar za vodu i kuckali po njemu. I tu su našli sve u redu, ništa sumnjivo. Sve bi bilo dobro da nisu zatražili prijavnice. Sad je nastala strka. Ni baka, a ni Micika i Olga nisu se mogle sjetiti kamo su ih spremile. Našla se samo Micikina. Ustaše nisu uzele u obzir nikakva dokazivanja da je to njihova, Benelova kuća, da u njoj stanuju od kada je sagrađena, već su Olgu i baku uhapsile i odvele u zatvor. Po završetku racije Micika i ja smo ponovo pretražile sve dokumente i našle prijavnice, tako da su baka i Olga već sutradan puštene iz zatvora.

Za vrijeme racije, stisnuta u rupi-bunkeru, stalno sam kombinirala što da učinim ako me otkriju, kako da što skuplje prodam život. Otkočila sam svoj 'mauzer', odvrnula kragujevku. Zaključila sam da bi bilo najbolje da prvo ispucam sve metke i na kraju, kad se ustaše okupe oko mene, da legnem na aktiviranu bombu. Sve sam to trijezno, bez panike i straha, razradila u detalje. Srećom, sve je ostalo samo plan."

 

Izvori: 

• Ljerka Kirac-Dulčić, "Tajna radio-stanica na Trešnjevci", u Zbornik sjećanja, Zagreb 1941.-1945., knjiga 4. Gradska konferencija SSRNH Zagreb, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Školska knjiga. Zagreb, 1984.
• Crvena Trešnjevka, ur. Drago Zdunić i Slobodan Žarić, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1982.