Književnica i prevoditeljica Anđelka Martić dio djetinjstva provela je na Trešnjevki, u siromašnoj obitelji s troje djece.

"U ulici u kojoj sam odrasla, Kamengradskoj, svi smo se brinuli jedni za druge. Nije nam uvijek bilo lako, bili smo i gladni, bosi išli u školu, ali ništa nam nije smetalo. Otac je rano umro od tuberkuloze, majka je ostala sama s nas troje djece i živjeli smo u malenom sobičku. Ali svi u ulici uvijek su bili uz nas. Zajedništvo se osjetilo i u igri. Postojala je tamo jedna drvarnica koju smo mi djeca pretvorili u kazalište, a predstave su dolazili gledati svi majke i očevi. Zastore smo napravili od vreća. Na zidu kuće na Trešnjevačkom placu, u kojoj je sad ljekarna, dva puta tjedno davali su besplatne filmove, tu se pola Trešnjevke znalo naći, pričalo se, zabavljalo, a kad bi došao vrtuljak, za okretanje bi bili zaduženi jači dečki, među njima i moj brat, jer se vrtuljak nije vrtio elektronički. Lopte i lutkice bile su od krpa, a kupali smo se u tada bistroj Savi i gacali po vodi koju su ispuštali iz cisterne na kolima s konjima prilikom pranja glavne ulice, današnje Tratinske i Ozaljske. Djetinjstvo je uvijek bilo veselo, bez kukanja." (Večernji list, 11.8.2015.)

Anđelka Martić u književnosti se javila za vrijeme II. svjetskog rata, u kojem je aktivno sudjelovala u partizanskom pokretu kao novinarka objavljujući crtice i pjesme. Tada je počela pisati pripovijetke za djecu, uglavnom ratne tematike. Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Najpoznatije djelo joj je pripovijetka za djecu Pirgo (1953.), koja se tematski izdvaja u njezinu ratnom opusu, jednostavne i linearne fabule, o prijateljstvu petogodišnjega dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Jednostavna, kronološki koncipirana fabula napisana je u prvome licu i ispričana emotivno i lirski obojenim jezikom. Dječje prijateljstvo sa životinjama i autoričina nenametljiva poruka o ratu, koji podjednako ugrožava sva živa bića, osnova su te neposredno i toplo ispričane epizode ratnoga djetinjstva. U pojedinim pričama evocirala je vlastito siromašno ratno djetinjstvo (Proljeće, mama i ja, 1968.), a u u kasnijoj prozi (Djedica pričalo i čarobni vrutak, 1977.) iskazala se kao pripovjedačica sklona jednostavnu fabuliranju. Pisala je i fantastičnu prozu za djecu (Tri lisice i šumski car i druge bajke, 2002.) koja se odlikuje imaginativnošću, originalnim likovima i fantastikom. Uređivala je dječje listove Pionir i Radost te radila kao urednica nakladničke kuće Naša djeca. (iz obrazloženja Nagrade Grada Zagreba, Službeni glasnik Grada Zagreba, 7.5.2015.)