Prostor i vrijeme su ljudske konstrukcije koje nisu rodno neutralne.
                                                            – Jasenka Kodrnja

Nekoć radnički slam bez struje i vode, a danas najveći zagrebački kvart obilježen neplanskom gradnjom, preživjelim obrtima i rastućom gentrifikacijom, Trešnjevka je svakako jedan od živopisnijih kvartova u Zagrebu, ali i jedan od onih s najizraženijim kvartovskim identitetom. Prvenstveno je poznata kao "crvena" i "radnička", stoga je i njezina ženska povijest neizbježno povezana s antifašističkim i radničkim pokretom.

‍
No, kao što je Trešnjevka u prošlosti bila "rubna" (i geografski i značajem), tako je i ženska povijest općenito uvijek bila na rubu one službene – muške. Zajednice i teme koje se smatraju marginalnima najčešće nisu dio službenog historijskog narativa, a to uključuje radništvo, žene, etničke i druge manjine, ali i pokrete koji su u međuvremenu podvrgnuti prisilnoj amneziji. Kako piše Dolores Hayden, "nitko ne vodi računa o očuvanju prostorne povijesti običnih radnika i njihove svakodnevice. Umjesto toga, novac se velikodušno ulaže u zaštitu nekolicine arhitektonskih spomenika te u slavljenje nekolicine muškaraca kao 'gradskih oca'". [1] Kad sam, pripremajući se za ovo istraživanje, upitala par Trešnjevčana "starosjedilaca" znaju li za koju zanimljivu žensku ličnost koja je na bilo koji način vezana uz kvart, dočekali su me samo tišina i zamišljeni pogledi. "Tu su vam bili uglavnom siromašni ljudi, ništa bitno," objasnili su sugovornici. Stoga, možemo reći da "moć mjesta da njeguje društveno sjećanje – da obuhvati zajedničko vrijeme u obliku zajedničkog teritorija – ostaje uglavnom neiskorištena kada je riječ o većini radničkih kvartova […] i većini ženske povijesti" (Hayden, str. 45).

‍
Nazivi kojima su obilježeni prostor i vrijeme dobar je pokazatelj rodne/spolne simboličke i društvene moći. "Kao subjekt (autor) konstruiranog javnog prostora za očekivati je da će muški rod/spol u svoje djelo simbolički upisivati prije svega sebe. Simbolika prostora pokazuje hijerarhiju, to jest asimetrično vrednovanje muškog i ženskog roda/spola, pa su simboli prostora istovremeno i simboli (indikatori) rodne/spolne moći," piše Jasenka Kodrnja. [2] Odnos te moći postaje očigledan (i mjeriv) zahvaljujući, primjerice, urbanim turama kao što je ona održana u sklopu UrbanFestivala 13, koju su osmislile  Ana Kutleša, Ivana Hanaček, Sanja Horvatinčić i Mario Kikaš, ili istraživanjima kao što je ono Katje Vretenar i Zlatana Krajine iz 2016. godine. Vretenar i Krajina svojom su analizom imena ulica te tema i položaja spomenika pokazali da je "žena u javnom prostoru grada Zagreba, unatoč svojoj tjelesnoj prisutnosti, simbolički odsutna." [3] Kada su u pitanju spomenici, ženu se u pravilu prikazuje arhetipski (primjeri s Trešnjevke: "Majka Zemlja" Josipa Minksa u Rujanskoj ulici i "Majka i dijete" Stanka Jančića u Dječjem vrtiću Zvončić), nasuprot konkretnim muškim ličnostima, zatim postavlja u prolaze, sjenu i periferiju. Nadalje, spomenici ne samo da su ženama posvećeni puno rjeđe nego muškarcima, nego stvarne ženske ličnosti čine samo 10,2% u ukupnom broju “ženskih” spomenika, odnosno tek 1,72% od ukupnog broja spomenika u Zagrebu. Implikacija da povijest pišu muškarci o muškarcima time dobiva i konkretnu materijalnu artikulaciju. [4]

‍
Međutim, povijest nekog prostora ne čine samo spomenici, građevine i istaknuti (najčešće imućni i obrazovani) muškarci, već i različite vrste prostora u kojima se odvijao vidljivi i nevidljivi ženski rad. Ženska povijest vezana je velikim dijelom uz svakodnevicu, a samim time nezanimljiva službenom povijesnom narativu. Povijest Trešnjevke čini i povijest neznanih i bezimenih radnica, žena koje su obavljale neplaćeni reproduktivni rad, povijest odgajateljica i učiteljica, migrantkinja i seljakinja. Kako bismo dobile što potpuniju sliku, u povijest urbanog prostora trebamo upisati i žene – ali ne na način da tek "popunjavamo rupe" u službenoj povijesti, već kreiranjem alternativnih, nužno fragmentarnih ili subverzivnih pogleda koji razotkrivaju pristranost i selektivnost navodno univerzalnih (pri)povijesti, ali i revalorizirati kriterije koji određuju tko i što je vrijedno društvenog sjećanja.

‍
Ova istraživanje izvorno je trebalo rezultirati urbanom šetnjom – na određeni način reflektirajući neopipljivost i nezabilježenost ženske prisutnosti u tkivu grada. Međutim, uslijed mjera fizičkog distanciranja i nemogućnosti javnih okupljanja istraživanje je poprimilo konkretniji, sistematičniji oblik, ali je istovremeno izgubilo element izravnog doživljaja prostora, interakcije i razmjene znanja i priča. Ipak, i urbana tura i mapa kao forme odupiru se još uvijek uvelike dominantnom linearnom pristupu povijesti, prigrljujući radikalni diskontinuitet. Ženska povijest Trešnjevke vrlo je heterogena, i vremenski i tematski, i vjerojatno svaka pojedina lokacija ili osoba zaslužuje zasebno, detaljnije istraživanje. Pišući o Ženskom vodiču kroz Zagreb Barbare Blasin i Igora Markovića, koji je predstavljen na UrbanFestivalu 2006. godine, Ivana Mance navodi da se odbacivanjem narativnog slijeda "u dijakronijskom vremenu priče otvara prostor za erupciju potlačene prošlosti koja od čitatelja odnosno šetača traži drugu, novu povijesnu priliku."  [5]‍

‍
Lokacije, pojedinke i kolektivi uvršteni na ovu – svakako nepotpunu i nedovršenu – mapu dale su neporeciv doprinos povijesti trešnjevačke svakodnevice, ali i šire. Iako su žene na neki način bile "sporedni likovi" službene povijesti, njihov rad je istovremeno conditio sine qua non svih onih događaja i pokreta na čijem su čelu bili muškarci (dobar primjer je, recimo, Kata Dumbović koja je unatoč doprinosu narodnooslobodilačkoj borbi ostala zapamćena kao "Trešnjevačka mamica" ). Unatoč tome što se ova mapa u određenoj mjeri oslanja na već poznatu povijest koju su ispisali muškarci, ona ujedno otvara prostor za nova čitanja kvarta, ali i potiče drugačiju, pravedniju i potpuniju historiografiju u budućnosti. Ovo istraživanje stoga predstavlja još jedan korak prema osvještavanju i povećanju vidljivosti ženske prisutnosti i djelovanja u javnom prostoru, u nadi da će potaknuti na drugačije promatranje i razumijevanje javnog prostora.

‍

Zahvaljujem svima koji su ustupili materijale ili informacije: Aidi Bagić, Almiri Osmanović, Ani Dani Beroš, Ani Miškovskoj Kajevskoj, Barbari Blasin, Bojanu Biliću, Jadranu Bobanu, Gradskom kazalištu Trešnja, Hrvatskom športskom muzeju, Ledi Sutlović, Lidiji Vuković (DV Matije Gupca), Muzeju grada Zagreba, Slavici Jakobović i Cvijeti Senti te Tomi in der Mühlenu.

‍

[1] "Claiming Women's History in the Urban Landscape", u Design and Feminism: Re-visioning Spaces, Places, and Everyday Things, ur. Joan Rothschild, Rutgers University Press, 1999. Str.45.

[2] Rodno/spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj, ur. Jasenka Kodrnja. Institut za društvena istraživanja, Zagreb, 2006. Str. 12.

[3] Vretenar i Krajina, "Politike označavanja i patrijarhalna konstrukcija Zagreba", Politička misao: časopis za politologiju, 53/3, 2016. Str. 69.

[4] Ibid. Str. 63 i 69.

[5] Ivana Mance, "Ženski vodič kroz Zagreb," Katalog Urban Festivala 2006. Ur. Vesna Vuković. Lokalna baza za osvježavanje kulture – BLOK, Zagreb, 2006. Str. 161.

[6] U Crvenoj Trešnjevki se na višemjesta naglašava "majčinska" uloga Kate Dumbović. Dobar primjer je svjedočanstvo njenog druga Stipe Ugarkovića: "…odlučeno je da se Mamica zaposli i na tom poslu, zajedno s ostalim drugovima. Oduševljena zadatkom i povjerenjem koje joj je ukazivala njena voljena partija, kopala je muški, govoreći onako kako je to znala materinski: 'Drugovi možda ste gladni, da vam donesem nešto za jelo.'" Osim o hrani, svakodnevno je vodila računa o odjeći i stanovima ilegalaca, a jednom prilikom je Radu Končara brižno upitala je li mu čista košulja i treba li mu "nešto prišiti ili okrpiti". (Stipe Ugarković, "Zvali smo je Mamica", Crvena Trešnjevka, ur. Drago Zdunić i Slobodan Žarić, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1982. Str. 148-149).