Na prostoru grada Zagreba tijekom socijalističke Jugoslavije podignuto je više od 423 spomen-obilježja posvećenih ličnostima, događajima, mjestima i djelovanjima radničkog pokreta, Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Od toga, na prostoru Trešnjevke bilo je postavljeno čak 47 spomen-obilježja, od čega 8 spomenika, 23 spomen-ploče i 16 poprsja. Do danas je sačuvano i u javnom prostoru Trešnjevke prisutno tek 13, ako ne i manje.

Socijalistički spomenici podignuti na prostoru Trešnjevke za vrijeme socijalističke Jugoslavije bili su tek jedan od medija sjećanja na povijest radničkog pokreta, Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Prostor Trešnjevke činili su mjestom u kojem sjećanje nije „skup objekata (…) već nešto što nam je neupadljivo poznato“; činili su je mjestom u kojem je sjećanje lako dostupno da „živimo u njemu, da se krećemo u njemu, (…) [p]rihvaćamo ga kao činjenicu života“ (Connerton 2009:34).

Memorijalna geografija trešnjevačkih socijalističkih spomenika zanimljiv je mikrokozmos politika sjećanja i zaborava kako socijalističke Jugoslavije tako i postjugoslavenskog hrvatskog društva. Socijalistička kultura i politike sjećanja – pa tako i praksa podizanja spomenika – odražava dvije glavne preokupacije poslijeratnog jugoslavenskog društva. S jedne strane, odražava individualne i kolektivne potrebe obilježavanja i komemoriranja masovnog stradavanja, a s druge strane, potrebu uspostavljanja službene državne politike sjećanja (Horvatinčić 2014). Prva je faza bila obilježena vojnom muškom kulturom SUBNOR-a, koja je maskulinizirala i militarizirala povijest i posredovala žensku povijest kroz figure heroine i majke. Pedesetih godina 20. stoljeća obilježavanje žrtava i heroja Narodnooslobodilačkog rata i slavlje socijalističke revolucije upotpunjeno je naglaskom na identitet radničke klase i "lokalne" radničke borbe. U drugoj fazi društveno sjećanje će biti obilježeno velikim memorijalnim kompleksima iz sedamdesetih godina 20. stoljeća, s isticanjem aktualnog nasljedovanja socijalističke revolucije (Jambrešić Kirin 2004, Horvatinčić 2014).

Trešnjevačka socijalistička spomen-obilježja u najvećem su broju spomen-ploče, kojima je dosad posvećeno najmanje pozornosti. Ove spomen ploče postavljane su u razdoblju od oslobođenja Jugoslavije do njezina raspada, a na inicijativu različitih aktera – od lokalnih tijela Saveza udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata (SUBNOR), Saveza socijalističkog radnog naroda (SSRN), mjesnog komiteta, radničkih kolektiva trešnjevačkih i zagrebačkih tvornica, škola, "mještana" itd. Ovo odražava da promjene u jugoslavenskim politikama sjećanja nisu potisnule potrebe i volju lokalnih zajednica da na svom teritoriju komemoriraju događaje bitne za svoju zajednicu. Premda u manjem broju, jednako su relevantni i trešnjevački spomenici (poput Spomenika Radi Končaru ili Spomenika palim borcima Ciglenice) i spomenička poprsja značajnih ličnosti (poput Dragice Končar, Rade Končara, Jože Vlahovića, Marice Pataki ili Kate Dumbović), koji također donedavno nisu plijenili previše pozornosti. Dijelom je to do odricanja od skulpturalnog stila pojednostavljeno prozvanog socrealizmom, a dijelom do njihovog relativno brzog nestanka devedesetih godina 20. stoljeća. Spomenici i poprsja jednako tako nastajali su u dugom periodu, s mnogim poprsjima postavljanima šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća u okrilju vrtića, osnovnih i srednjih škola te kulturnih ustanova upravo na inicijativu tih obrazovnih i kulturnih ustanova.

Pa ipak, bitan element kulture sjećanja na revolucionarni radnički pokret, Narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju su danas izgubljeni specifični vidovi rada, kulturnog djelovanja i svakodnevnog života. S najvećim valom 1993. godine, od 1990. do 1996. promijenjen je najveći broj imena zagrebačkih ulica, pri čemu su mnoge povijesne ličnosti iz radničkog pokreta i NOB-e izbrisani. Naslijeđe socijalističke revolucije i revolucionarnih događanja Narodnoodlobodilačke borbe prožimalo je poslovnu etiku i (samo)predodžbu radništva industrijskog diva Rade Končar. Radnici Rade Končara, tzv. končarevci, opisivani su kao radnici koji pregalački rade u izgradnji sretnije jugoslavenske socijalističke budućnosti, nasljednici Končarevog revolucionarnog djelovanja. Društva poput Omladinskog kulturno-umjetničkog društva Joža Vlahović svojim su djelovanjem nastavljali tradiciju djelovanja napredne omladine iz predratnog razdoblja s idejom široke participacije radništva i građanstva u kulturi i društvenom životu.

U današnjem političkom i društvenom kontekstu i drugačijim ideološkim okolnostima nego onima socijalističke Jugoslavije, istraživanje i mapiranje socijalističkih spomenika i društvenog sjećanja na prostoru Crvene Trešnjevke postaje priča o društvenom zaboravu, o nestanku znanja, o sporadičnom, fragmentiranom i razasutom sjećanju i djelovanju, o fragmentiranju zajedništva, o dokidanju lokalnog identiteta, o neprimjerenim spomenicima i devalorizaciji naslijeđa radničke borbe i antifašizma (usp. Buble et al. 2017).

Unatoč tome, spomen-obilježja revolucionarnom radničkom pokretu, Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji te kultura sjećanja dio su stvarnosti i osobnih povijesti mnogih Trešnjevčana i Trešnjevčanki.

‍
Izvori:

• BUBLE, Tamara, POTKONJAK, Sanja, PUPOVAC, Tihana i ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena. 2017. "Uvodnik". Hrestomatija: Zagreb grad heroj: prakse sjećanja na NOB, 1(1):6-13
• CONNERTON, Paul. "How Modernity Forgets". Cambridge – Cambridge University Press.
• HORVATINČIĆ, Sanja. 2014. "Spomenici posvećeni radu i radničkom pokretu u socijalističkoj Jugoslaviji". Etnološka tribina, 44(37):153-168.
• JAMBREŠIĆ KIRIN, Renata. 2004. "The Politics of Memory in Croatian Socialist Culture: Some Remarks". Narodna umjetnost, 41(1):125-143.
• ŠIMUNKOVIĆ, Mario; DELAČ, Domagoj. 2013. "Sjećanje je borba. Spomen obilježja Narodnooslobodilačke borbe i revolucionarnog pokreta na području grada Zagreba". Zagreb: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske – Alerta-Centar za praćenje desnog ekstremizma i protudemokratskih tendencija
• UGARKOVIĆ, Stipe i Ivan OČAK. 1979. "Zagreb grad heroj. Spomen – obilježja revoluciji". Zagreb: August Cesarec.
• ZDUNIĆ, Drago i Slobodan ŽARIĆ. ----."Crvena Trešnjevka". Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Spektar – Skupština općine Trešnjevka