“Čitava ova ekipa je vrlo aktivna, a njihov zajednički rad među drugim ženama ima točno određene političke namjere. Njihova aktivnost na sportskom polju jedna je od mnogih manifestacija želja da pokažu kako žena može biti, na primjer, i sportaš. A da bi se to pokazalo u ono vrijeme, 1936., 1937., 1938. - trebalo je imati ogroman rezervoar borbenosti”, stoji u monografiji Zlatne godine RSD Metalca (1929.-1979.), izdanoj povodom pedesete obljetnice postojanja tog trešnjevačkog radničkog sportskog društva. Ekipa o kojoj se govori Metalčeva je sekcija hazene, igre slične rukometu koja je 1930-ih bila najpopularniji ženski ekipni sport na ovim prostorima. 

Sekciju hazene u Metalcu je vodila sindikalna organizatorica Dragica Končar. Izvještaj sa skupštine društva održane 1937. pokazuje da je rezervoar borbenosti bio potreban i za rad iznutra, među drugovima. “Sekcija nije imala dvoranu za vježbe, pa je zbog toga otpalo dosta članica, a na dan skupštine bilo ih je samo osam. Dragica je kritizirala pojedine članove da nemaju dovoljno razumijevanja za ženski sport i da bi zbog nerazumijevanja sekcija mogla prestati s radom možda u najskorijoj budućnosti”, stoji u njemu.

U Metalcu su se kasnije razvijale razne ženske sekcije, ali nogometna nikad nije zaživjela, ni u tom društvu, ni u drugim sportskim kolektivima na području Trešnjevke. To ne znači da ženskog rada u nogometu nije bilo. U knjižici o tridesetoj godišnjici SD Trešnjevka (1926-1956) spominje se supruga oružara NK Trešnjevka Đuke Prpića, Julka Prpić. "Koliko stotina dresova i čarapa je prošlo kroz njezine prste. Ona već znade kakova je boja leša na igralištu Šibenika i Odreda, sve preko zamrljanih dresova igrača. Osim toga priprema uvijek za svoju veliku porodicu igrača čaj, a katkada i sendviče", navodi se o Julki.

Fotografije sportskih radnica poput nje u arhivima je uglavnom nemoguće pronaći, jer su fotoaparati prema njima rijetko bili usmjereni. Njen je lik na materijalima za ovu turu stoga proizašao iz mašte ilustratorice Ene Jurov. U zaborav su brzo padale i sportske radnice prvog reda, igračice klubova koji su proslavili Trešnjevku, poput košarkaškog kluba poznatog pod nazivima Industromontaža, Jugomontaža i Monting. “Kada se govori o košarkašicama, ne mogu se zaboraviti ni imena iz vremena kada su titule bile samo pripremane. Zato ovom zgodom spomenimo već zaboravljena imena: Ankica Tortić, Ivka Tortić, Marija Barundić, Hermina Lisjak, Nada Kiš, Nada Marof, Mira Kupec, Zlata Plesničar, koje su među prvima oblačile zeleni dres”, stoji u monografiji izdanoj 1970., povodom 25 godina postojanja kluba. Košarkašice Montinga bile su višestruke prvakinje Jugoslavije i osvajačice Europskog kupa 1980. godine. Njihova druga kuća bila je Kutija šibica, u kojoj su se družile s rukometašicama Trešnjevke i Lokomotive.

Mnoge su sportašice uz trešnjevački sport ostajale i po završetku igračke karijere. Rukometašica Lokomotive Nada Vučković radila je kao profesorica tjelesnog odgoja u OŠ Augusta Šenoe. Učenica te škole Lidija Sertić u sastavku ‘Naprijed djevojke’ objavljenom u listu Naš polet 1966./1967. piše kako na igralištu treniraju često i naporno, ali im uz podršku profesora i rana ustajanja postaju draga. “I često poželimo osjetiti nervozu utakmice i glas sa strane koji nas vodi kroz igralište”, zaključuje Sertić. 

Sve je ovo, i mnogo više toga što ne možemo jednom turom obuhvatiti, trešnjevački ženski sport. Od onih koji su prale dresove, organizirale tvorničke radnice i odbijale stati u redove fašista do osvajačica europskih titula, profesorica u školama i učenica s loptama u rukama.

Ivana Perić

foto: Luka Pešun (mural Ene Jurov na Kutiji šibica, nastao u sklopu ture u travnju 2023. godine)

Program "Nevidljive igračice: ženski sport na Trešnjevci" sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba.