Kao i Štampar, i Ćepulić je tuberkulozi prišao kao socijalnom, kolektivnom, pa i političkom problemu. Ćepulić već ranih 1920-ih uviđa da se borba protiv TBC-a ne može voditi samo u novoosnovanim institucijama na sjevernim obroncima grada, već i na terenu, tamo gdje je situacija najteža: na gradskoj periferiji. Stoga inicira otvaranje škole za sestre pomoćnice, današnje medicinske sestre, čime su udareni temelji te struke. Sestre pomoćnice bile su i socijalne i medicinske radnice, a njihova je zadaća bila upravo rad na terenu, obilasci kućanstava, bilježenje stambenih uvjeta i razgovor s oboljelima i njihovim ukućanima kako bi ih se educiralo i širenje bolesti svelo na najmanju moguću mjeru te poduzeli koraci u pokušaju liječenja. Važan segment rada sestara pomoćnica bila je organizacija tečajeva na teme kao što su higijena, ishrana, reproduktivno zdravlje, odgoj djece, briga za novorođenčad, a koje su sve bile direktno ili indirektno povezane s prevencijom tuberkuloze.

Već iz samog naziva ovoga zanimanja jasno je da je ono zamišljeno kao “žensko”. Naime, od sestara se očekuje da uspostave bliski kontakt s najugroženijim slojevima, neobrazovanima i siromašnima, a velik je naglasak stavljen upravo na rad s majkama, kao onima koje najviše mogu utjecati na prevenciju pojave tuberkuloze kod djece. Stoga se smatralo normalnim da direktan utjecaj na njih vrše druge žene. Njih se, za razliku od muških doktora, oslovljavalo osobnim imenom, a iz dokumentacije njihova rada razvidno je koliko je jaka bila ta hijerarhija jer se one često žale upravo na nerazumijevanje prirode njihova rada od strane njihovih nadređenih, muškaraca, doktora. 

Pročitaj više: Lujza Wagner-Janović – sestrinstvo kao životni poziv, VoxFeminae

Vizual: Središnji ured sestara pomoćnica u Zagrebu (fond), Državni arhiv u Zagrebu