Teško je zamisliti prikladniji kontekst za povratak u tuberkuloznu prošlost Zagreba od ovoga u kojem smo se našli nakon izbijanja pandemije korona virusa krajem 2019 godine. Upute o pranju ruku, prozračivanju prostorija, zaštiti drugih od naše sline, sluzi, pa i zraka koji izdišemo, te higijeni općenito (ponovno) su nam postale normalne. Iako nas danas ne treba podsjećati da ne pljujemo na pod, dobra stara krilatica „čistoća je pola zdravlja”, nastala upravo u vrijeme borbe protiv tuberkuloze, ponovno je aktualna. Tuberkulozi se vraćamo i zbog činjenice da borba protiv ove bolesti pruža jedan mogući odgovor na pitanje čija aktualnost ne jenjava, a to je: kakvo zdravstvo kao društvo uopće trebamo? Po mišljenjima predvodnika_ca međuratnih antituberkuloznih pothvata: javno, besplatno, dostupno, usmjereno na prevenciju i edukaciju.

Polazeći od trešnjevačkih uličica u kojima se još uvijek nalaze ostaci slamovske izgradnje i „nezdravih stanova”, vraćamo se u vrijeme u kojem je Trešnjevka bila sinonim za radničku periferiju i kao takva prepoznata kao jedna od ključnih bojišnica u borbi protiv tuberkuloze. Na 100 stanovnika Tratinske, Nove ceste, Samoborske i Magazinske, njih 9 umre od od ove bolesti. Mnogi od njih upravo u svom stanu, mjestu gdje skonča najviše oboljelih. Taj je stan zapravo jedna soba u kojoj su nekad natiskane i dvije obitelji, a ne zadovoljava ni minimalne higijenske uvjete. Ni na radnom mjestu situacija nije mnogo bolja. Kako u tim uvjetima organizirati antituberkuloznu borbu i doći do Doma zdravlja?

vizual: Gdje se po podu pljuje - tamo sušica caruje, 1930-te, Zbirka Vladimira Ćepulića, Odsjek za povijest medicinskih znanosti (Zagreb), (c) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, DiZbi.HAZU, 2018.