Prostor Dugmetare povijesno je određen razvojem Savske ceste koja je, kako samo ime kaže, povezivala rijeku Savu s gradom. Kada je u drugoj polovici 19. stoljeća izgrađena pruga koja je Zagreb povezala s važnim lukama Rijeke, Trsta i Siska, uz Savsku niče prva gradska industrija. Prema arhivskoj dokumentaciji i monografiji Crvena Trešnjevka, današnji kućni broj broj 160 vodio se kao 78b. U Crvenoj Trešnjevci navodi se da je već 1900. godine na toj adresi osnovana Hrvatska industrija za strojno pletivo od žice Šandor Hajoš. Bavila se “proizvodnjom raznih vrsta pletiva i žica, ograda, željeznih kreveta, sita, sisaljki i sličnih proizvoda, a obavljala je i popravke.” Radni uvjeti u prvim su zagrebačkim tvornicama bili loši, a pretpostavlja se da su glavna radna snaga bili stanovnici Trešnjevke, tada mahom ruralnog karaktera. Nacrti za staje dokaz su da su u tvornici radili ne samo ljudi, već i konji, vjerojatno također Trešnjevčani.
U međuratnom razdoblju naša tvornica dobiva tokarsku radionicu te ljevaonicu mjedi i bakra. Širi asortiman na rezervoare, kotlove i razne tokarske predmete. Zapošljava oko 30 radnika koji dnevno mogu proizvesti dvadeset sisaljki i tonu pletene žičane robe uz pomoć električnog pogona od 20 konjskih snaga. U arhivskoj dokumentaciji vidimo da 1930. godine Savska 78b postaje 160 i veže se za Jugoslavensko i industrijsko trgovačko društvo d.d. Iz literature nije jasno kada i zašto se proizvodnja preusmjerava na gumbe, ali velika tvornica dugmadi Desalit koja se u Crvenoj Trešnjevci vezuje za tu adresu ipak ne može biti drugo doli nastavak proizvodnje na jednom te istom mjestu. O Desalitu čitamo ovako: “Radom u akordu moglo se u ovoj tvornici zaraditi 3 - 5 dinara na sat, ali je intenzitet rada bio toliki da je radni vijek bio veoma kratak. Godine 1936. URSSJ je proveo šestotjedni štrajk nakon čega je akord ukinut, a nadnice poboljšane. U ovoj tvornici je kao tvornički povjerenik radila Evica Cazi, Slavica Kovačić i druge revolucionarke. Početkom Drugog svjetskog rata tvornica je promijenila ime u Me-Ba te 340 radnica ove tvornice mora voditi dugotrajne pregovore za kolektivni ugovor tražeći ponovno ukidanje akorda. Štrajkovanjem radnice su uspjele izboriti povišenje zarada za 15%, ali je uprava odbila ukidanje akorda.”
Zbunjuje informacija iznesena nekoliko stranica dalje, prema kojoj se tvornica na toj adresi zvala Itad. Navodi se da su joj vlasnici do 1941. bili Židovi Eugen i Kamilo Rozenberg (Radovana). Ne spominje se štrajk radnica, već drugi po problemi: “i tu je odmah po uspostavljanju takozvane NDH bio imenovan povjerenik Boris Kokotović. On preporučuje radnicima da idu na rad u Njemačku, jer da će se proizvodnja ove tvornice jako ograničiti. U srpnju 1941. zbog nedostatka sirovina bilo je otkazano svim radnicima, a onda je rad produžen sa samo 29 radnika koji su živjeli u stalnom strahu od otpusta i zatvaranja poduzeća, što se tokom 1943. i dešava.”
Je li bilo riječ o dva poduzeća na istoj adresi, susjednim pogonima koji su se možda slomom Kraljevine Jugoslavije izdvojili iz spomenutog industrijskog društva, ili o nenamjernoj historiografskoj greški, danas je teško doznati. U svakom slučaju, predratno i ratno razdoblje nisu donijeli mnogo dobrog ni radnicima, ni vlasnicima “krive” vjeroispovijesti. S krajem Drugog svjetskog rata i uspostavom socijalističke privrede, dolazi novo doba i za našu tvornicu. Navodi se da je 1947. na Savskoj 160 osnovana Tvornica dugmadi Zagreb, a arhivski dokumenti iz 1960-ih navode naziv Jugodugme.
Uspjeli smo pronaći jednog od bivših radnica tvornice koji navodi da je na vrhuncu proizvodnje bilo 250 radnika, od kojih su mnogi dobili stanove. Tvornica je trebala graditi novi pogon na Črnomercu. Osim dobre atmosfera i uspješnog poslovanja, prisjeća se i problema koji su nastupili 90-ih s tranzicijom i privatizacijom. Prema njegovom kazivanju, tvornica je prestala s proizvodnjom 1994., godinu kasnije dio je radnika umirovljen. Strojevi su otišli u staro željezo. Tvornica je uništena po klasičnom modelu postupne prodaje radničkih dionica i gašenja proizvodnje pod stečajnim upraviteljem. Našem je kazivaču bilo jasno da je sve otišlo nizbrdo kada su radnici početkom 90-ih umjesto organiziranih toplih obroka u kantini tražili novac. Tada je izgubljena ideja zajedništva, a hale i uredi uskoro su ostali prazni, da bi početkom novog stoljeća dočekali nove stanare.
