JADRANKIN PRVI ŽIVOT, izložba Božene Končić Badurina

JADRANKIN PRVI ŽIVOT

izložba Božene Končić Badurina inspirirana životom Trešnjevčanke Jadranke Klekar, borkinje za radnička i ženska prava

Nova BAZA
Nova cesta 66
21. 3. — 16. 4. 2023.

otvorenje: 21. 3. u 19 h
radno vrijeme: uto* — pet 16 — 20 h, sub — ned 11 — 15 h

*utorkom se radi održavanja radionice izložba zatvara u 18 sati

* Velika subota i Uskrs: zatvoreno

 

Jadranka ⟨G Jadranke, D Jadranki⟩ ž. os. ime izvedeno od muškoga imena Jadran + -ka (veoma često; 12 818 nositeljica)
Ime je 50-ih godina XX. stoljeća bilo deveto žensko ime po učestalosti nadijevanja u Hrvatskoj, kad se najčešće nadijevalo u Istri, Hrvatskome primorju i cijeloj Dalmaciji. Popularno je bilo i 60-ih godina, osobito u Hrvatskome primorju te na zagrebačkom području.

 

Tko je Jadranka čiji prvi život je predmet ove izložbe? Pretražujem poznate Jadranke, brzi rezultati potvrđuju statistiku: najviše ih je rođeno od kraja Drugog svjetskog rata pa tamo negdje do 1970-ih godina. Čini se da je popularnost Jadranke vezana za period socijalizma i utoliko priziva nekad brojne Nade, Željke, Zdravke… No što je još ime Jadranka? Posveta plavom Jadranu, tom našem moru za kojim s kontinenta žudimo, a raj zamišljamo  poput njegovih najljepših uvala (možda i plavih laguna). I opet se statistika slaže: Jadranke se nisu često rađale samo pored Jadrana, nego i na zagrebačkom području. Upravo je takva jedna Jadranka ona za kojom tragam(o). Zagrepčanka rođena 1954. godine, Jadranka Klekar. 

***
Ne znajući kuda će to odvesti, 2021. godine pozvali smo umjetnicu Boženu Končić Badurina da istraži virtualni fundus Muzeja susjedstva Trešnjevka (u stalnom nastajanju). Vrlo brzo Božena je počela dolaziti na sastanke s bilježnicom crnih korica, na čijim su se bijelim listovima počeli pojavljivati likovi: slastičar, kuharica, konobar, prodavačica cvijeća, liječnica, ponekad u pratnji rukom ispisanih vlastitih imena. A onda se pojavio August Cesarec, hrvatski pisac, intelektualac, kulturni radnik, komunist, rođen 1893., stradao 1941. Urednik iz sjene novina Glas Trešnjevke koje su između dva svjetska rata davale glas trešnjevačkim radnicama i radnicima. Iz stvarnih radničkih života je djeljao likove za svoje novele i pripovijesti, priče s nesretnim krajem u kojima su zaplet i rasplet posljedica društvene nejednakosti i sistemske represije nad onima koji svojim radom pokušavaju zaraditi vlastiti kruh. Jedan takav kruh posebno je zainteresirao Boženu pa je te iste 2021. zajedno s Oljom Savičević Ivančević pokrenula radionicu “Pereci od blata, planine od kruha” (Cesarčeva slika) koja se dogodine prometnula u “Papir koji liječi: kolaži i riječi”, ljekovite susrete na kojima se suvremeni radnički životi kolažiraju s onima sačuvanima u fundusu Muzeja susjedstva. Na prvom radioničkom susretu izvodili smo vježbu kolektivnog pričanja priče na temu crno-bijele fotografije iz fundusa: mlada žena u haljini sjedi na kiosku s cvijećem. Kad je izmišljena priča ispletena, doznajemo činjenice: Jadranka Klekar u dobi od 16 godina, na svojem prvom radnom mjestu, Trešnjevačkom placu.

***
Dok smo zajedno čitale Cesarčeve pripovijetke (Brodolom obitelji Rožman, Tonkina jedina ljubav, Hobotnica i druge), u našim razgovorima, a onda i u Boženinoj crnoj bilježnici, počeli su nicati radnički stanovi, sobe bez wc-a u kojima su stanovale čitave obitelji Cesarčevih nesretnika, sobe sa zajedničkim dvorištima kojima patroliraju gazde ili gazdini plaćenici da bi ubrali iz mjeseca u mjesec sve veću stanarinu. Mnogi od tih kućeraka još stoje, pa i u neposrednoj blizini galerije Nova BAZA. Mnogi su i porušeni, ali s novim stanovima, s kupaonama, wc-ima pa čak i kuhinjama, došli su, prije ili kasnije, opet gazde; stanarine i krediti okovi su zbog kojih se mnogi od nas mogu povezati s Cesarčevim likovima. 

***
U razgovoru tijekom pripreme izložbe, Jadranka Klekar spominje pjesmu Tata, kupi mi auto kao nešto što joj je obilježilo djetinjstvo. Time je mnogo rečeno: hit Ive Robića opće je mjesto govora o Jugoslaviji i zahvalan ulaz za raspravu o njezinom specifičnom socijalizmu, u koji se već od kraja 1950-ih integriraju tržišni odnosi. Pjesma je to obilja i konzumerizma za društvo koje je još 15-ak godina godina ranije grcalo u bijedi, a naravno da ona nije ni približno potpuno iskorijenjena, unatoč velikim modernizacijskih skokovima i zavidnom rastu koji je zamah socijalističkog projekta ostvario. Lijevi teoretičari jugoslavenske političke ekonomije, poput Darka Suvina ili Michaela Lebowitza, govore o napetosti između tržišnog i planskog pristupa i o tome kako je uvođenje tržišta na mala vrata postepeno potkopavalo socijalistički projekt te na koncu rezultiralo nezaposlenošću, podkapacitiranošću javnih resursa, ekonomskim krizama, porastom klasnih nejednakosti. Tako dolazimo do nekih drugih pjesama koje odjekuju 1980-ima, primjerice one o bosanskim mladićima s dna društvene ljestvice koji, dok jedni hodaju po mjesecu, ne mogu ni na more. Danas, iz socijalističke Jugoslavije baštinimo i Ivu Robića i Zabranjeno pušenje, odnosno rezultate kontradiktornih nastojanja. S jedne strane smanjene klasne razlike, radničke stanove koji su za mnoge radnike značili napokon tekuću vodu, struju, zrak, svjetlo i prostor, široko dostupno obrazovanje, javno zdravstvo, i druge javne resurse kojih smo to svjesniji što su u kapitalizmu više ugroženi, a s druge strane društvo koje je u desetljeću prije krvavog rata bilo klasno raslojeno, u kojem su radnice na popisu za dodjelu stanova uvijek ostajale ispod crte, ostavljene da još uvijek stanuju u uvjetima dostojnima Cesarčevih likova. 

***
Na izložbi se Jadrankin prvi život prikazuje kroz nekoliko fragmentiranih nizova: nižu se adrese, prostori, datumi, prizori (u minucioznom crtežu, većinom prema fotografijama), naracija u prvom i u trećem licu, u neutralnom glasu radijskog spikera. Na trenutke, čini se da bi fragmenti mogli pripadati i nekoj drugoj Jadranki, nekoj drugoj radnici. Kroz jedan život izbijaju drugi životi, mikropovijesti trešnjevačke mikrolokacije, tipologije radničkih stanova uzduž Nove ceste i u okolnim ulicama, kronologija hotela Laguna. Posljednji zauzima posebno važno mjesto u Jadrankinom (prvom) životu: u oštrom kontrastu spram surovosti njenih stanova (soba) bez tekuće vode, čini se gotovo kao utopijski kolektivni dom, u kojem se odvija čitav život, od hranjenja i kupanja, preko rada, do druženja i čuvanja djece. Njegovo ime, Laguna, i činjenica da je osnovan kao zagrebačka podružnica porečke Plave Lagune, još je jedan jadransko-morski motiv u ovoj priči. U posljednjoj epizodi Jadrankina prvog života, Laguna je i mjesto na kojem njezina borba, koju vodi praktički čitav život, postaje kolektivna, kada s radnicama i radnicima predvodi štrajk 2001. godine, danas gotovo zaboravljen. Jadrankin prvi život tako predstavlja i ponešto nekonvencionalan isječak iz povijesti, koji ne staje s 1990-ima, raspadom jedne države i uspostavljanjem druge, nego meandrira kroz turbulentno tranzicijsko razdoblje, a između redaka upućuje na duge procese, perspektivu koja je kompleksnija, ali i potpunija od pojednostavljenih slika rascjepa. 

***
Jadrankin prvi život dugo me zbunjivao: je li Jadranka tragičan lik ili pobjednica svojih bitaka? Tek kad sam si dozvolila odmak s njene osobne priče na širi kontekst, počela sam i u njenoj priči vidjeti elemente koji ne liče na simptome tragedije kakvu bi ispisao Cesarec. Uspjela se obrazovati, njeno radno mjesto pružalo joj je sigurnost i na neki način zamjenjivalo dom, u dobrom dijelu svog radnog vijeka osjećala je da dobro zarađuje, mogla si je priuštiti stvari, bila je samostalna žena koja se snalazila sasvim dobro bez muškarca, sama je podigla dijete. Kad smo je pitale što bi u svom životu napravila drugačije, rekla je ništa. Priča nam tada da su je zvali da pređe raditi za Plavu Lagunu u Poreč; nije željela jer nije mogla ostaviti baku, tada već u ozbiljnim godinama. Pitanje je kako bi njezin život izgledao da je otišla, a kako bi u tom scenariju izgledala borba radnika u trešnjevačkoj Laguni. Jadranka nije htjela na more, bila je dovoljno emancipirana da nastavi svoju trešnjevačku borbu, u tih nekoliko ulica, a najviše na Novoj cesti, gdje se na koncu događa i ova izložbena inscenacija njezinog prvog života. Jadrankina priča na neki način simbolizira širu priču o našem društvu i njegovim brojnim radnicama i radnicima koji su živjeli kontradikcije jugoslavenskog socijalizma, i to u nevelikom uličnom lokalu njene Nove ceste. Za tu priliku on se rastvara u druge prostore, u točno osam trešnjevačkih adresa u neposrednoj blizini, i u devetu, imaginarnu: njezin idealni stan koji ostaje kao predmet borbe u životu koji slijedi, a koji je iznad svih ostalih u središnjoj prostornoj instalaciji. Iznad njega jedino su oblaci, bijeli valovi Jadrankine utopijske lagune.

Ana Kutleša

 

Božena Končić Badurina (r. 1967.) završila je ruski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te Grafiku na ALU. Samostalno i grupno redovito izlaže na relevantnim manifestacijama i u zapaženim institucijama u zemlji i inozemstvu. Radove redovito bazira na istraživanju, često se zanimajući za priče žena u različitim društvenim kontekstima. Među njene recentne produkcije ubrajaju se radovi „Kad bi fabrika trubila“ za Galeriju Siva zona, Korčula i GMK, Zagreb, 2020., “Jednakosti, bratstvo, slobodo, gdje ste?” za Bijenale industrijske umjetnosti Labin 2018. (kustosice WHW), “Ovdje i tamo” za MMSU 2017. “Adžijina 11: način upotrebe” za BLOK 2016., “Ćemo, ćemo, ja ma kako ćemo”, MMSU Rijeka, 2017.

Jadranka Klekar (r. 1954.) je borkinja za ljudska prava, a posebno prava žena i radnica, rođena u radničkoj obitelji (otac automehaničar, majka kućanica) kao srednje od troje djece. Zaposlila se u hotelu Laguna odmah po njegovom otvorenju 1973. godine i tamo ostala do 2008., radeći na raznim pozicijama i paralelno se školujući u ugostiteljstvu. Godine 2001. kao sindikalna povjerenica organizirala je štrajk hotelskog osoblja, a nakon toga nastavlja se baviti sindikalnim organiziranjem radnika i radnica u ugostiteljstvu te završava više neformalnih edukacija iz područja ljudskih, ženskih i radničkih prava. Čitav život stanuje na zagrebačkoj Trešnjevci.

 

autorica: Božena Končić Badurina
kustosica: Ana Kutleša
suradnica: Jadranka Klekar
dizajn postava: Ana Dana Beroš
izvedba: Ana Dana Beroš, William Linn, Nikola Brlek
dizajn zvuka: Dalibor Piskrec
spikeri: Anamarija Štorga, Dražen Puklavec

podrška u materijalu: IR - GO d.o.o.

 

Izložba je dio programa “Muzej susjedstva Trešnjevka — živa baština”. Financijska podrška: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Zagreb, Gradski ured za kulturu, međužupanijsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo. Godišnji program BAZE podržava Zaklada “Kultura nova”.