Grupna fotografija rukometašica RK Trešnjevka snimljena prije utakmice u Kutiji šibica (Sportskoj dvorani Trešnjevka). Fotografija je snimljena tijekom 70-ih, a djevojke nose klupske trenirke zelene boje jer ih čeka zagrijavanje prije utakmice. Vesna Novaković, dugogodišnja igračica RK Trešnjevka, nosi dres s brojem 8. Vesna Novaković (rođ. 1957.) živjela je u Vurovčici kod Remize sve do velike poplave 1964. kad s obitelji seli u Badalićevu ulicu. Djetinjstvo i mladost provela je na Trešnjevki, a njezini roditelji doselili su u Zagreb iz Dalmacije (majka Marija), odnosno Zagorja (otac Ivan). Vesna je pohađala OŠ Bratstvo i jedinstvo (danas OŠ kralja Tomislava) te je zahvaljujući angažmanu Rudolfa Careka, rukometnog trenera i nastavnika tjelesnog odgoja, počela igrati rukomet u 4. razredu. Treniralo se dva do tri puta tjedno na vanjskom igralištu, jer je tadašnja školska dvorana bila premala za trening. Utakmice su se održavale nedjeljom u sklopu zagrebačke osnovnoškolske “lige”. Vilim Tičić, voditelj poznate Zagrebačke rukometne škole u Kutiji šibica, često je posjećivao utakmice u potrazi za talentiranim rukometašima i rukometašicama. Vesni i nekolicini njezinih prijateljica (Ljerki Kunst, Tatjani Crevar) predložio je da se po završetku osnovne škole pridruže juniorkama RK Trešnjevka. U 2. razredu gimnazije Vesna se priključila prvoj postavi. Treninzi u Kutiji šibica održavali su se radnim danom navečer, jer su djevojke (gimnazijalke, studentice, radnice) imale brojne obaveze i jedino su se tada sve mogle okupiti. Subotama su utakmice igrane naizmjence kod kuće i u gostima. U goste se obično putovalo vlakom ili autobusom u petak navečer, dok je povratak bio u nedjelju ujutro. U proljeće su se sredinom tjedna igrale i utakmice za Rukometni kup Jugoslavije. Vesna se sjeća kako je ponekad bilo naporno uskladiti školske obaveze s treninzima i putovanjima. Svake druge subote imala je školske obaveze (blok sate različitih predmeta) koje je propuštala zbog natjecanja, no uspijevala je biti odlična učenica. Djevojke su bile amaterke i od kluba su dobivale tek opremu i džeparac. Svakih 6 mjeseci klub je organizirao obavezni sistematski pregled koji je bio preduvjet za igranje utakmica. Dva puta na godinu odlazile su na pripreme koje su trajale desetak dana. Na more se obično išlo tijekom hladnijih mjesece kako bi se izbjegle gužve i vrućina, dok se po ljeti išlo u Dolenjske toplice. Vesna se sjeća boravka u Hotelu Laguna u Poreču, gdje su se družile s ostalim sportašima (rukometašima, košarkašima, biciklistima). Trenirale su tri puta dnevno, no, usprkos “muskulfiberima” zbog napornih treninga, željele su se zabaviti, pa su, kako bi izbjegle dežurne članove delegacije u hodniku, navečer izlazile preko balkona i kroz prozor. Vesna je trenirala rukomet i tijekom studija ekonomije, ponekad i dva puta dnevno, a treninzi su se održavali u Kutiji šibica i u Domu sportova. 1982. godine RK Trešnjevka osvojio je Kup IHF (International Handball Federation) i treće mjesto na Prvenstvu Jugoslavije u rukometu za žene. Najbolji rezultati u povijesti kluba ostvareni su pod vodstvom Vilima Tičića u trenutku kada je nekoliko reprezentativki iz RK Lokomotive Zagreb prešlo u RK Trešnjevka, među njima Jasna Ptujec i Mirjana Ognjenović. Vesna je prestala igrati rukomet 1983. godine nakon što je završila fakultet i pronašla zaposlenje koje je uključivalo radne subote zbog čega više nije mogla sudjelovati na natjecanjima.
